Vlasnička prava

TKO SU ŠUMOVLASNICI, A TKO ŠUMOPOSJEDNICI?

U javnosti, pa i u zakonskim i podzakonskim aktima pojmovi šumovlasnika i šumoposjednika se često nedosljedno koriste. Temelj za njihovo razlikovanje nalazi se u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji određuje sadržaj pravnih instituta vlasništva i posjeda.

Zakon definira pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Nadalje se navode i ovlaštenja koja vlasnik ima na svojoj stvari, a to su pravo posjedovanja, pravo uporabe, korištenja i raspolaganja. Već ovdje može se primijetiti da je pojam vlasništva širi pojam od posjeda, jer ga u svojoj definiciji i obuhvaća. Unatoč tome vlasnik ne mora nužno biti i posjednik vlastite stvari. On to neće biti ako je svoj posjed prenio na drugu osobu ili ga je ta osoba stekla na neki drugi predviđeni način. Zakon definira posjednika kao osobu koja ima faktičnu vlast glede neke stvari. Posjed dakle nije pravo, nego činjenica. Faktična vlast ne znači nužno da posjednik mora biti u neprestanom fizičkom kontaktu sa stvari, ali on mora imati stvarnu mogućnost raspolaganja s njome. Posjednik može biti osoba koja je stekla tu vlast na temelju nekog pravnog posla kao što je zakup, najam ili stjecanjem prava plodouživanja. Zakon poznaje i posjed prava (za razliku od posjeda stvari), što je zapravo faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke nekretnine. Posjednik ima zakonom osnovano pravo na samopomoć ukoliko dođe do neovlaštenog smetanja posjeda, kao i pravo na sudsku zaštitu svog posjeda.

Pravo vlasništva svih nekretnina upisuje se u zemljišne knjige, dok činjenica posjeda može (ali i ne mora) biti upisana u katastar. Pravo posjeda se stječe već i fizičkom predajom stvari (ili omogućavanjem korištenja iste) te za to nije potreban nikakav formalan ugovor. Često se u medijima ističe neusklađenost podataka upisanih u gruntovnici (zemljišnim knjigama) i katastru. Ta neusklađenost proizlazi ponajprije iz činjenice da se u ta dva javna registra niti ne upisuju iste činjenice. Ipak, potrebno je naglasiti da se zajednički podaci za oba registra, opis nekretnina i njihova površina u njima nerijetko razlikuju. Međutim, za stjecanje prava vlasništva na nekretnini relevantno je stanje u zemljišnim knjigama. Pravo vlasništva se može steći samo od osobe koja je u njima upisana kao vlasnik.

U ovom kontekstu potrebno je spomenuti i pojam izvanknjižnog vlasništva. Mnogi nakon stjecanja posjeda nekretnine smatraju da su stekli „izvanknjižno vlasništvo“ te nekretnine, međutim, to nije točno. Stjecanje posjeda ne može se smatrati izvanknjižnim vlasništvom jer su posjed i vlasništvo dvije različite pravne kategorije. Posjed tek protekom vremena, tzv. dosjelošću, može pod određenim okolnostima biti osnova za stjecanje vlasništva. „Izvanknjižni“ vlasnik je samo onaj koji je sklopio ugovor koji ga ovlašćuje da traži upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama u svoju korist, ali on to iz nekog razloga (još) nije učinio, te je u zemljišnim knjigama još upisana osoba od koje je on tu nekretninu stekao.

Iako se i posjed može nasljeđivati te može svom ovlašteniku pružiti brojne koristi od stvari, bitno je naglasiti da samo pravo vlasništva pruža puni opseg ovlaštenja nad stvari. Vlasnik je u pravno povoljnijem položaju od posjednika jer može tražiti od njega predaju stvari (bitno je naglasiti da se pri tome razlikuje položaj poštenog od nepoštenog posjednika).

Općenita razlika pojmova vlasništva i posjeda primjenjiva je i na vlasništvo i posjed šuma. Pri tome se treba uzeti u obzir i posebna zakonska regulativa primjenjiva na šume. Zakon o šumama, iako je u Republici Hrvatskoj temeljni izvor prava u području šumarstva, nažalost ne sadržava definiciju i jasno razgraničenje pojmova šumovlasnika i šumoposjednika. Zakon o šumama u članku 14. definira šumoposjednika kao „svaku pravnu ili fizičku osobu koja kao vlasnik i/ili posjednik gospodari šumom i/ili šumskim zemljištem“. Unatoč brojnim primjedbama prilikom javnog savjetovanja koje je prethodilo donošenju zakona, zakonodavac je propustio razgraničiti pojmove i zapravo je definirao samo šumoposjednika (koji može, a i ne mora biti istovremeno biti i vlasnik šume i šumskog zemljišta). Isti članak nastavno navodi nekoliko kategorija šumoposjednika. Pri tome se „javnim šumoposjednikom“ smatra pravna osoba koja je ovlaštena za gospodarenje šumama u vlasništvu RH, dakle društvo Hrvatske šume d.o.o. Kao privatnog šumoposjednika Zakon navodi „pravnu ili fizičku osobu koja je vlasnik šume i/ili šumskog zemljišta te posjednik na temelju pravnog posla“. Ono što je iz navedenog vidljivo jest da je cijeli zakonski okvir usmjeren prema pravnoj ili fizičkoj osobi koja je ovlaštena za gospodarenje šumom. U nekim slučajevima to je ujedno i vlasnik zemljišta, no u nekima nije (primjerice kod državnih šuma). Zakon ne definira i ne uređuje pravni položaj šumovlasnika koji nije u posjedu svoje šume. Isto proizlazi i iz općih odredaba prema kojima se Zakonom „uređuje sustav i način upravljanja, gospodarenja, korištenja i raspolaganja šumama i šumskim zemljištima…“ Težište Zakona je, dakle, na gospodarenju šumama, a ne na uređenju položaja vlasnika šume. Iako se Zakon izrijekom odnosi samo na šumoposjednike, a ne i šumovlasnike, on je u svojim određenim dijelovima proturječan jer na nekoliko mjesta spominje „šume u vlasništvu privatnih šumoposjednika“. Kako šumoposjednici nisu nužno i vlasnici šume, jasno je da i sam tekst Zakona o šumama ne slijedi logiku iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te da je nužna njegova izmjena.

Jasna definicija šumovlasnika i uređenje pravnog okvira privatnog vlasništva šuma prvi su korak u smjeru zaštite prava vlasništva privatnih šumovlasnika. U svjetlu sve većih ograničenja privatnog vlasništva šuma, nametnutog kroz brojne nacionalne i europske propise, ključno je da privatni šumovlasnici iskoriste iduće zakonske izmjene i traže da se kroz njih postave temelji zaštite protiv ograničenja prava vlasništva kojima su izloženi. Pri tome će prvi korak biti definicija šumovlasnika u zakonskom tekstu.

U široj javnosti pojmovi šumovlasnika i šumoposjednika često se pogrešno koriste kao sinonimi. Stoga je vrlo važno da sami šumovlasnici i šumoposjednici pravilno koriste terminologiju koja se na njih odnosi. Za svakog šumovlasnika važno je da o sebi ne govori samo kao o šumoposjedniku, jer time sebi oduzima dio prava koja mu kao vlasniku šume pripadaju. S druge strane, pojam šumoposjednika treba i dalje ostati u upotrebi za one koji šumom isključivo gospodare, bez da je ona u njihovom vlasništvu.