Prijedlog Uredbe o krčenju i degradaciji šuma, koji je Europska komisija objavila 17. studenog 2021., riskira da promaši svoj cilj zbog neadekvatnih definicija i neizvedivih odredbi za praćenje i provedbu.

Dok upravitelji i vlasnici šuma podupiru opći cilj inicijative EU-a za suzbijanje globalnog krčenja šuma uzrokovanog potrošnjom određenih proizvoda i roba u EU-u, i dalje smo uvjereni da to treba postići jačanjem postojećih okvira upravljanja za aktivno i održivo gospodarenje šumama. U kontekstu šuma EU-a, to zahtijeva koherentan politički okvir s proporcionalnim odredbama u vezi s ekološkim ciljevima i klimatskim promjenama, ali i gospodarskim aspektima, trgovinom, biogospodarstvom i održivošću ruralnih područja. Veliko iskustvo u postavljanju odredbi u vezi s održivim i višenamjenskim šumarstvom pripada državama članicama EU, a zapravo ga provode vlasnici i upravitelji šuma. Nažalost, pristup koji je predložila Komisija u biti zanemaruje ovo iskustvo i time otežava pronalaženje odgovarajućeg puta naprijed. Stoga, kao vlasnici i upravitelji šuma, želimo skrenuti pozornost donositeljima odluka u EU na sljedeća razmatranja u nadi da ćemo razviti zakonodavni okvir koji će donijeti dodanu vrijednost.

Glavne točke:

1. Definicije bi trebale biti izvodljive i u skladu s međunarodnim izvješćivanjem o šumama, te tako prilagođene raznolikosti šuma diljem svijeta
2. Praćenje degradacije šuma treba se temeljiti na pouzdanim metodama
3. Usporedna analiza pojedine države trebala bi slijediti transparentan i usporediv proces
4. Obveze vezane uz kategorije rizika pojedine države trebale bi se razlikovati i prilagoditi stvarnom riziku od krčenja šuma
5. Zahtjevi za operatere moraju biti proporcionalni i provedivi
6. Pristup pravdi i pravo na iznošenje utemeljenih zabrinutosti moraju biti bolje uravnoteženi

Potpisnici:

CEPF – Konfederacija europskih šumovlasnika

Copa-Cogeca – Europski poljoprivrednici i poljoprivredne zadruge

ELO – Europska organizacija zemljoposjednika

EUSTAFOR – Europsko udruženje državnih šuma

FECOF – Europska federacija šumskih zajednica

UEF – Unija europskih šumara

USSE – Savez šumara Južne Europe

Obrazloženje:

1. Definicije bi trebale biti izvodljive i u skladu s međunarodnim izvješćivanjem o šumama, te tako prilagođene raznolikosti šuma diljem svijeta

Prijedlog predlaže vrlo detaljan skup kriterija održivosti za drvne proizvode pod pojmom “održivi postupci sječe” (čl. 2(7)). Predloženi kriteriji su pretjerano opisni i, u isto vrijeme, previše nejasni i otvoreni za različita tumačenja. Štoviše, ne uzimaju u obzir nikakve specifičnosti (kao što su različite vrste šuma, strukture, staništa ili lokalni uvjeti). Taj rizik predstavlja veće opterećenje za one operatere koji već upravljaju svojim zemljištem održivo, ali će sada morati proći kroz kompliciran i nejasan postupak da to dokažu. Stoga bi definiciju “održivih postupaka sječe” trebalo izbrisati.

Definiciju “degradacije šuma” (čl. 2 (6)) također treba poboljšati. Iako sječa može imati utjecaj na biološki sastav šume kratkoročno i u malom razmjeru, to se ne bi trebalo smatrati degradacijom jer će se, dugoročno gledano, obnoviti prirodna dinamika šumskog ekosustava i njegove biološke raznolikosti, sve dok se sječa obavlja prema načelima održivog gospodarenja šumama. Predložena definicija također zanemaruje specifičnosti zemalja kada je u pitanju razumijevanje i izvješćivanje o degradaciji šuma i njezinim uzrocima. Definicija EU-a ne bi trebala pokrivati ​​samo gore navedene aspekte, već bi također trebala biti u skladu s preporukama FAO-a u njegovom izvješću o stanju svjetskih šuma 2020. Nacionalna zakonodavstva i lokalno primjereni pragovi trebali bi se primijeniti kako bi se stvorila pravna sigurnost za subjekte i osigurala visoka razina prevencije degradacije šuma. Dotične zemlje prilagodile su vlastite zakone kako bi najbolje zaštitile svoje šume.

2. Praćenje degradacije šuma treba se temeljiti na pouzdanim metodama

Prijedlog se usredotočuje na satelitsko praćenje radi procjene degradacije šuma. Iako bi satelitsko praćenje moglo biti prikladno za prepoznavanje velikih razmjera iskrčenih šuma, trenutno je još uvijek sklono pogrešnom tumačenju kada se koristi kao jedini alat za procjenu degradacije šuma na razini krajolika ili šumske sastojine. Kao što je nedavni članak u časopisu Nature pokazao, sama upotreba satelitskog daljinskog istraživanja nije ni dovoljna ni dovoljno pouzdana za konačnu procjenu situacije u šumama. Posebna daljinska mjerenja, uključujući kvantificiranje posječenog drva, uvijek moraju biti potvrđena odgovarajućim terenskim podacima i informacijama. Zakonodavstvo EU-a trebalo bi promicati in situ inventuru šuma i praćenje kao dio cjelokupnog upravljanja šumama.

3. Usporedna analiza pojedine države trebala bi slijediti transparentan i usporediv proces

Proces i kriteriji za procjenu kategorije rizika zemlje (čl. 27) ne omogućuju predviđanje razine rizika zemlje. Kako bi se operaterima omogućila bolja priprema za sve nove obveze, benchmarking bi se trebao temeljiti na transparentnom kontrolnom popisu – koji pokazuje u kojoj mjeri svaki kriterij doprinosi ocjeni – i na unaprijed definiranim, mjerljivim i usporedivim pokazateljima. Kako bi se osiguralo da je ovaj kontrolni popis provediv i prilagođen lokalnim uvjetima, trebale bi ga zajednički izraditi institucije EU-a i države članice EU-a.

Nadalje, jedan od predloženih kriterija za sustav benchmarkinga je stopa degradacije šuma u zemlji. Kao što je gore spomenuto, degradacija šuma trenutno nije dio međunarodnog izvješćivanja. Stoga nedostatak potvrđenih, nepristranih podataka o degradaciji šuma čini korištenje ovog pokazatelja trenutno nemogućem.

4. Obveze vezane uz kategorije rizika pojedine države trebale bi se razlikovati i prilagoditi stvarnom riziku od krčenja šuma

Kao što je predložila Komisija, sustav benchmarkinga automatski stavlja operatere u standardnu ​​kategoriju rizika (čl. 27 (1), čl. 12 (1)), što znači da moraju ispunjavati iste obveze kao i operateri u zemljama visokog rizika (samo pojačani nadzor (čl. 20) se ne primjenjuje). Zapravo, pravila za “standardne” i “visokorizične” zemlje toliko su slična da ova razlika gotovo da i nema praktične razlike sa stajališta operatera. Standardna kategorija rizika trebala bi sadržavati barem neka pojednostavljenja za operatere u odnosu na kategoriju visokog rizika.

Štoviše, od operatera se već ne bi trebalo tražiti da ispune opterećujuće zahtjeve kada Komisija još nije utvrdila da je to potrebno. U tom kontekstu, zabrinuti smo da će operateri biti uključeni u standardnu ​​kategoriju rizika zbog potencijalnih uskih grla u procesu procjene. Kako bi se to izbjeglo, predlažemo da se sustav Uredbe EU o drvu primjenjuje na drvne proizvode, osim u slučajevima kada je Komisija već aktivno procijenila i dokumentirala da zemlja pripada posebnoj kategoriji rizika.

5. Zahtjevi za operatere moraju biti proporcionalni i provedivi

U daljnjoj usporedbi s Uredbom EU-a o drvu, prijedlog bi obvezao čak i one subjekte koji ne spadaju u kategoriju visokog rizika da ispune dodatne, opterećujuće zahtjeve. To uključuje obvezu podnošenja izjave o dužnoj pažnji, nove zahtjeve za informacijama i zahtjev za geolokalizaciju proizvoda. Što se tiče geolokalizacije, može biti izazovno upravljati prikupljanjem podataka u praksi, posebno za male vlasnike. Osigurati preciznu vezu između proizvoda od drva i zemljišne parcele na kojoj je sirovina uzgojena možda neće biti lako, ako je uopće, moguće.

Nekoliko obveza za procjenu rizika za operatere čini se nerealnim zbog njihove nejasnoće i/ili zato što traženi podaci nadilaze opseg poslovanja operatera. To bi trebalo bolje objasniti jasnim uputama o tome koje podatke treba dostaviti kako operateri ne bi bili izloženi velikom riziku davanja netočnih ili nepotpunih informacija.

6. Pristup pravdi i pravo na iznošenje utemeljenih zabrinutosti moraju biti bolje uravnoteženi

Prava dana fizičkim i pravnim osobama da iznesu svoju utemeljenu zabrinutost ili pristup pravdi opisana su na tako širok način da mogu dovesti do rizika od zlouporabe. Posljedično, vlasnici i upravitelji šuma koji gospodare svojom šumom u skladu s obvezujućim zakonodavstvom u svojim zemljama mogli bi biti izloženi neopravdanim zabranama, provjerama i kontrolama, dok bi autentično utemeljene zabrinutosti mogle riskirati gubitak vjerodostojnosti. Štoviše, prijedlog predviđa obvezu nacionalnih tijela da provode inspekcije operatera. Planirane ili nasumične provjere koje provode inspekcijska tijela trebale bi biti dovoljne za osiguranje usklađenosti.

Kako bi se spriječila zlouporaba tih prava, prijedlog bi se mogao odnositi na odredbe Aarhuske uredbe u koje su uključena određena ograničenja kako bi se osiguralo da su zabrinutosti fizičkih osoba stvarno stvarne.